Datum objavljivanja: 2. October 2006 | tagovi: backpacker, bicikla, izlet, pečurke, planine, priroda
Mnogi od Vas znaju koliko puta smo planirali neke biking ture po planinama, i uvek je bio problem organizovati se za prevoz bicikli, uklapanje slobodnih termina i lepog vremena itd. Sve do juče, kada smo konačno to uradili! Slike i filmić su sa Nešinog službenog Canona A520 (u prevodu: popriličan šitić od idijota). Evo kako [...]
Mnogi od Vas znaju koliko puta smo planirali neke biking ture po planinama, i uvek je bio problem organizovati se za prevoz bicikli, uklapanje slobodnih termina i lepog vremena itd. Sve do juče, kada smo konačno to uradili!
Slike i filmić su sa Nešinog službenog Canona A520 (u prevodu: popriličan šitić od idijota). Evo kako nam je bilo:
To je bilo toliko jednostavno! Oborili smo sedišta, i stvoreni prostor bio je dovoljan da se spakuju dve bicikle, bez da vire pozadi! Ovo pruža neslućene mogućnosti – biciklama na Divčibare, na Povlen, bilo gde!
Zajahali smo svoje bajkove, i već posle desetak minuta stigli do ovog mesta sa pogledom do koga nam peške treba čini mi se nekih 35-40 minuta. Moćan je osećaj tako lako i brzo na planini savladavati neuobičajeno velika rastojanja.
Pronašli smo ovaj divan primerak pečurke – mislim da se radi o neotvorenoj sunčanici. (kaću da se sunčanice u ovako jajastom stadijumu mogu puniti i peći u rerni. Hm, deluje zanimljivo!)
Ovako neutrenirani i nepripremljeni za prevelike izazove, pred svako spuštanje smo se malo dvoumili isplati li nam se pičiti nizbrdo ili ne; naravno da smo svaki put nastavili dalje, ali taj psihloški momenat nas je ostavio u dilemi – šta bismo sve uspeli da pređemo za jedan dan na biciklama da smo u top formi i sa celim danom pred sobom?
Mda, kad shvatiš da nigde ne moraš da žuriš niti da siluješ biciklu goneći je po makadamu neprimerenom brzinom, ostaje ti prostor za čisto uživanje.
Naravno, brdašce, ili bolje rečeno – čuka. Znam da svi koji su ikad išli na Jablanik znaju gde je ovo; da li su se svi i popeli na vrh? Mi jesmo. I bili smo ubeđeni da je tu negde gnezdo od orla koji nas je pratio sve vreme, a posebno se glasno oglašavao kad smo sedeli tu na vrhu i uživali u pogledu. Naravno da nije imao razloga zbog nas da se sekira, ali otkud on zna da smo mi invajronmentalisti i veliki prijatelji prirode?
Ovo je jedan od cropova koji se prikažu sa vrha prethodnog brdašceta. Ova raskrsnica, sa drvetom, podseća me na one scenu iz “O brate gde si” kada crnac sa gitarom čeka da ustopira neki prevoz. Upravo je prodao dušu đavolu u zamenu za veštinu vrhunskog muziciranja (šta bi u srpskim uslovima bio pandan ovoj postavci zmaislite sami)
Ovde smo se odmarali ležeći na leđima. Odnekud se pojavio i drugi orao. Spiralnom putanjem popeli su se na određenu visinu i onda nestali. Ja sam jeo kruškice i čeprkao po travi. Sa moje desne strane je ona kućica sa krovnim pokrivačem od ploča od nekog lisnatog kamena.
Vreme je da se polako krene nazad. Na raspolaganju smo imali tek nešto više od tri sata. Zamišljam celodnevnu biking turu preko planina – neko bi nas prevezao do nekog od prevoja. Odatle bismo mogli na bilo koju stranu, bez obaveze vraćanja na početno mesto – nego lepo biciklama do kuće.
Jesi uzeo naocare od bake? Sto bi se onaj profesor iz Komoa odusevio za te orlove, ha?
Ti mali sa kamerom, nemoj se mnogo šegačiti, sve ću te reći roditeljima!
Pre nego sto krenes u nove bajk ture nauci prvo da vozis biciklu… Odlican video, a i slike su fenomenalne… I onu biciklu kod Nese sam ja kupio, samo da se zna…
Pa sto pade, nesreco?
Pa klizava trava, zbog rose